U Crnoj Gori sve je manje onih koji izdižu na katune. Od života na planini danas su ostala pusta katuništa sa oronulim kolibama i opustjelim pašnjacima. Nema više brojnih stada i krda ovaca i goveda, niti čobanske pjesme i svirale kao što je nekad bilo. Nije više seljak koji nema ovaca siromah. Sad su bitne neke druge vrijednosti i mjerila. Buljuci, ko ih ima, su od 40 do 70 brava, a rijetki su oni sa više. Nekada su stada bila od 100, 200 ili čak i 500 ovaca. Planina je imala posebnu magiju. Nekad se na planini čobanovalo, pjevalo, veselilo i družilo, a sad se o planini samo priča. Posebna je živost bivala u selu kad stigne vrijeme izdiga. Ostala je priča da su se radovala i čeljad i stoka. Kada bi se izjutra počelo spremati za izdig, stoka bi sama krenula i na katun stizala prije domaćina. Do plavsko-gusinjskih izdiga stiže se za nekoliko sati hoda, što vrijednim domaćinima nije pričinjavalo napor. A trebalo je iznijeti sve potrepštine, i to na konjima, a kasnije traktorom.
Posebno za Petrovdan i Ilindan na katun dolaze svi iz sela, pa i gosti. Jedni uoči praznika, a drugi na taj dan. Taj dan je na planini posebno veselo. Dok planinka sprema ručak od domaćih đakonija, djeca se igraju, odrasli obilaze planinu i mjesta kuda su nekad stoku čuvali. Poslije obilatog ručka, kakav se može pripremiti samo na katunu, mladi se vesele, stariji uživaju u veselju omladine i razgovaraju, poneko odmara na planinskoj mekoj travi, udobnijoj od svakog tepiha. Takvo raspoloženje se nastavlja do večeri, a onda se tu i prenoći, pa se gosti rano izjutra vraćaju u selo, jednako veselo kako su i došli.
Na Trojanu, Popadiji, Grebaji, na Petrovdan i Ilindan održavali su se čobanski sabori, pa su se ti sveci nazivali i čobanskom slavom.
Na Lipovici, kod Gusinja, svojevremeno su izdizali Bojovići, Ivanovići i Đukići, iz Grnčara, a i neka domaćinstva iz andrijevačkih Kuti, s druge strane Lipovice.
Već neko vrijeme društvo toj lijepoj planini u ljetnjim mjesecima čine samo Sava i Drago Bojović, iz gusinjskog Grnčara, koji su ovog Petrovdana bili predusretljivi i gostporimni domaćini brojnoj rodbini koja ih je posjetila.
Na katunima ljeto brzo prođe. Čini vam se tek ste izdigli, a već se primiče vrijeme povratka ili kako mi to kažemo zdiga. Malo ko se raduje povratku sa katuna. Obično se kaže da ko jedno ljeto provede na planini, taj sebi produži dva ljeta života. Na katunima posla ima dosta, što se kaže – od zvijezde do zvijezde, najviše oko čobanluka, ali to su neopisivo lijepi trenuci koji se ne zaboravljaju. Brzo dođe Sveti Toma i vrijeme da se ide doma.
– Iako sam preturio sedamdeset godina, bez planine ne mogu, ona mi život znači, održava me u dobrom zdravlju i kondiciji. Desi se da i po dva puta dnevno sađem do sela, oko 15 kilometara, pa i po cio dan da kosim i da se uveče ponovo vratim na planinu, bez problema – kaže Sava. – A za ovaj dan živimo! Šta je ljepše i radosnije nego kad ti na planinu dođu rodbina i gosti, a pogotovo unučad. No, u svemu tome ima i nešto što nedostaje. Od nekadašnjih petnaestak stanova danas svega nas dvojica! Nekad se ovim prostorom prolamala planina od rike volova, čobanskih pjesama, frula i čaktara, a sad je sve utihnulo. Današnji dan nas vrati u to vrijeme a onda, kad se sve privede kraju i gosti pođu, ostajemo sjetni, ali i sa zračkom nade da će i dogodine biti ovdje i bar taj jedan dan se družiti i veseliti, tradiciju okupljanja na planini produžiti ispričaše domaćini planine Lipovice i čobanske slave – pričaju Sava i Drago Bojović.
N.V.
Još samo uspomene prelistavaju
Na planini kod svoje braće su i Brano iz Novog Sada, Filjo iz Beograda, Boro iz Bara, a i oni domaći, ali koji su takođe gosti na planini. Svi su nekada čobanovali i bivalo im je fino. Danas prebiraju po sjećanjima. Obišli su jagnjila, Banderu, izvore i borovnjake, pogledima prešli preko kučkih i vasojevićkih vrhova, osmotrili Trojan, Popadiju, Karanfile i bjeličke nebodere, a onda još malo sa svojima na čašicu razgovora, pa pravac Grnčar.
– Ovdje se otvore srce i duša. Svaka planina ima svoje čari a pogotovo za one koji su iz njenog okrilja. Ovdje sam dolazio od malih nogu. Ovdje su moje uspomene koje često prelistavam u novosadskom blještavilu. Zavičaj, a pogotovo dani djetinjstva se ne zaboravljaju. Evo, šetam Lipovicom i svega se prisjećam kao juče da je bilo. Gotovo svake godine sam ovdje i to me nadahnjuje. Posebnom se snabdijem energijom. Već uveliko koračam sedmom decenijom, ali na Banderu sam se popeo kao momak. Jedino opterećenje mi pričinjava ova obilata gozba. Iako to izgovaram šaleći se, ima tu i istine. Ova jagnjetina, sir i skorup, mlijeko i varenika, proizvodi u kojima je velika količina kalorija i masnoće, nama starijima ne pada baš lako. Sreća je što gozba ne traje duže – priča Novosađanin Brano Bojović, uvijek spreman za šalu.